Nisu sve pocinčane cijevi iste. Hladno pocinčane (galvanizirane) cijevi imaju puno tanji sloj cinka koji se nalazi na vrhu čelika, umjesto da se s njim legira. Lako se ljušti, brzo korodira i zapravo je zabranjen za vodovodne cijevi u novogradnji u mnogim jurisdikcijama.
Čak i kvalitetne vruće pocinčane cijevi imaju stvarna ograničenja:
Korozija na kraju pobjeđuje.Cink je žrtveni materijal - s vremenom korodira, a taj se proces ubrzava u vlažnim, kiselim ili okruženjima s visokim udjelom soli. Nakon što cink nestane, temeljni ugljični čelik je izložen i brzo hrđa. U teškim uvjetima nije neobično vidjeti crvenu hrđu, rupice i curenja unutar 5 do 10 godina. Nehrđajući čelik ili PVC obično traju dulje pod istim uvjetima. A ako cijev prenosi kisele, alkalne ili klorirane tekućine - vodu iz bazena, kemijske otpadne vode - stopa korozije je dramatično brža.
Kamenac i začepljenja su česti.Kako se cink troši, čestice se mogu ljuštiti i taložiti na najnižim točkama sustava, uzrokujući začepljenja. To je posebno problematično kod cijevi malog promjera (DN50 i manje). U područjima s tvrdom vodom, kamenac kalcija i magnezija s vremenom se nakuplja na unutarnjoj stijenci, smanjujući protok i do 30%. Taj kamenac također je stanište bakterija, što je zabrinjavajuće za kvalitetu vode. To je glavni razlog zašto se pocinčane cijevi više ne preporučuju za sustave pitke vode - svatko tko se suočio s niskim tlakom vode u starijoj zgradi vjerojatno je to vidio iz prve ruke.
Zavarivanje stvara probleme.Prilikom zavarivanja pocinčanih cijevi, cink isparava i proizvodi pare cinkovog oksida. Radnici izloženi tim parama mogu razviti metalnu groznicu, stoga su obavezni odgovarajuća ventilacija i zaštita dišnih puteva. Cink također uzrokuje poroznost i pucanje u samom zavaru, što znači da obično prvo morate izbrusiti premaz - što povećava vrijeme i troškove rada. Tamo gdje je potrebno zavarivanje, bešavne čelične cijevi (kao što je ASTM A106) ili prirubnički spojevi često su bolji izbor.
Težak i sporiji za ugradnju.Za isti promjer, GI cijev teži oko tri puta više od PPR cijevi i otprilike 1,5 puta više od nehrđajućeg čelika. To znači više radne snage za rukovanje i ugradnju. Navojni ili prirubnički spojevi također su sporiji od toplinski spojenih spojeva koji se koriste s plastičnim cijevima, a curenja na spojevima su češća. Materijal može biti jeftin, ali troškovi rada i održavanja mogu izbrisati tu uštedu tijekom životnog vijeka projekta.
Nije idealno za pitku vodu.Stariji pocinčani sustavi mogu ispuštati cinkove ione u vodu, koji reagiraju s klorom i tvore cinkov klorid - dajući vodi metalni okus. Gruba, korodirana unutarnja površina također stvara plodno tlo za patogene poput legionele.
Temperaturna ograničenja.Dugotrajno zagrijavanje vode iznad 60°C - zamislite solarne sustave za grijanje vode - ubrzava degradaciju cinka i slabi čelik. Ispod nule, pocinčani premaz može puknuti, što ga čini neprikladnim za prijenos smrznutih tekućina. Za rad na visokim temperaturama, bešavne cijevi A106 Gr.B su bolja opcija; za rad na niskim temperaturama, standard je A333 Gr.6.